“U zraku, u moru, u soli, u pitkoj vodi, svuda ima mikroplastike i možda je bolje ne znati gdje je sve ima. Rečeno je da će 2050. godine u moru biti više plastike nego ribe. Već sada kažu da je mikroplastike u moru toliko da premašuje broj jedinki vrsta koje su u moru.” Kaže nam to dr. Pero Tutman, sa Instituta za oceanografiju i ribarstvo, jedan od suradnika znanstvenoga istraživanja DeFishGear, projekta Europske unije na kojem je radio tim sedam zemalja jadransko-jonske regije. Projekt je obuhvatio široko istraživanje morskog otpada na plažama, na površini mora i morskom dnu, a prisutnost čestica plastike, veličine 0,3 do 5 milimetara, u ribi, u probavnom traktu trilja, arbuna i srdela, naših jadranskih riba koje najčešće jedemo, izazvalo je najveću pozornost.
Na dnu i površini- Taj se projekt nije završio do kraja, međutim mikroplastika jest nađena u moru i ribama. Mikroplastika se akumulira u probavnom traktu riba pa se čišćenjem probavnog trakta eliminira svaka opasnost i to nije problem, nego to što mikrolastike ima puno i ima je svuda – govori dr. Tutman.
Do DeFishGeara u Jadranu se nisu provodila istraživanja vezana uz mikroplastiku, a IZOR se posebno bavi zastupljenošću plastičnog otpada na morskom dnu na našim plažama. Dubrovačko-neretvanska županija posebno je izložena naplavinama otpada ulaznim strujama iz drugih država što se osvjedočimo gotovo svakoga proljetnog juga. Plaže južnog dijela Mljeta, okrenute Otrantskim vratima, tu su posebno osjetljive.
– I tamo se u sedimentu može naći mirkoplastika, a može se naći i na površini mora, no na razini EU još nisu napravljene neke granične vrijednosti, jer se o tome možda još i ne zna dovoljno. No svakako nije dobro da je u moru nešto što nije prirodnog porijekla. Problem je da se toliko plastike proizvodi i da toliko toga ima da ćemo se teško s time izaći na kraj – govori dr. Tutman i objašnjava kako naša Županija, Grad ili mi građani sami vrlo teško ovdje nešto možemo napraviti u zaštiti mora kad su u pitanju naplavine: – Republika Hrvatska odnosno naša vanjska politka treba utjecati na druge zemlje da manje bacaju otpad u more. Otpad se akumulira na morskom dnu, tamo se raspada pa se komadi mikroplastike dolaze na površinu. Mi jedino možemo smanjiti uporabu plastike i pravilno je zbrinuti na odgovarajući način. Stalno ponavljamo tu floskulu – odgovarajuće mjesto i odgovarajući način – a još nisam vidio da toga pravoga načina igdje ima. Problem je da je neke plastike skuplje reciklirati nego proizvesti. Čim je nešto povezano s visokim troškovima to se ne želi raditi, a plastika se i dalje proizvodi i stvara – govori Tutman.
Zabrana u EUEuropski parlament podržao je zabranu za određenu plastiku za jednokratnu uporabu, koju se znajčešće pronalazi na europskim morskim obalama, a za koju postoje alternative. Zastupnici traže da se zabrani mikroplastika u kozmetici do 2020., da se uvedu standardi za kvalitetu reciklirane plastike te da se za neke proizvode značajno smanji mikroplastika već pri nastajanju (primjerice, kod tekstila, boja i cigareta). Je li to rješenje, pitamo dr Tutmana?
– Sama zabrana nije po sebi neko rješenje pogotovo u ovom sustavu kada su uključene velike kompanije koje su jače od država, to samo stvara otpor. Mikroplastike ima puno u kozmetičkim proizvodima, kremama, puderima, naročito gliterima koji su plastične folije i određene svjetske kompanije već su počele proizvoditi adekvatnu kozmetiku bez mikroplastike. Jer kad netko umije lice sve prođe u kanalizaciju i na kraju u more i pitku vodu. Veliki je to problem i začarani krug. Ljudi ne razmišljaju o tome, jer to ne vide, do prije 20 – 30 godina ljudi nisu ni obraćali pažnju, a onda se to počelo primjećivati u ribama i tek onda im je sinulo. Sada se čestice mikroplastike mogu naći i u planktonu. Teško je naći rješenje, a teško je i nešto samo zabraniti. Velike tvrtke tvrde da bi zabrane ugrozile radna mjesta, a radna mjesta su birači, a birači su glasovi za stranke i Vlade koje raspolažu novcem. Zato se sada i donose nekakva vatrogasna rješenja koja samo prikrivaju stvarno stanje. Teško je to riješiti u desetljeću pa i stoljeću – nije optimističan Tutman. Ipak navodi i svijetle primjere kakav je otok Krk koji planira za nekoliko godina biti otok s minimalno plastike. – Jedino razumijevanje problema, shvaćanje što se sve može dogoditi, da ljudi postanu svjesni toga pa da djeluju tako kao da pokušavaju sebe spasiti – jedino tako dr. Tutman vidi rješenje.
Na plažama naročito nalazimo štapiće za uši. To pokazuje stupanj higijene i kulture ljudi koji bacaju takve stvari u wc, a eto pokazuje i da sustav za mehaničko pročišćavanje voda ne funkcionira na način na koji bi trebao jer oni na kraju dospjevaju u more. Tu su naročito u Dubrovniku veliki problem tankovi brodova, ne velikih kruzera nego malih koji svuda puštaju otpadne vode. Budući da smo turistička zemlja i velik nam dio BDP-a dolazi od turizma, praktično pilamo granu na kojima sjedimo, jer uzalud gradnimo hotele ako dopustimo da more bude imalo šporkije – govori Tutman.
Koćari pomažu znanstvenicima
Vezano uz otpad u moru IZOR-u pomažu domaći ribar kočari koji prilikom ribolova skupe ribolovnim alatima otpad s morskog dna zajedno s ribom. Bude tu dosta plastike. – Mi smo im kupili vreće za smeće gdje oni ubacuju taj otpad i u naše formulare upisuju količinu otpada koju su skupili. Komunalni kontejner se nalazi u Sustjepanu. Tri broda na području Dubrovnika surađuju na tom projektu, a inače 37 brodova na Jadranu. Dosad je skupljeno oko 50 tona toga otpada s morskog dna, kaže Tutman.
Sintetička odjeća, gume pa kreme
Mikroplastiku čine dijelovi plastičnog materijala manji od 5 mm. Primarna mikroplastika namjerno se dodaje u proizvode i tako ispušta u okoliš i čini od 15 do 3 posto mikroplastike u morima. Glavni izvori su trošenje sintetičke odjeće (35 posto primarne mikroplastike), potrošnja automobilskih guma (28 posto) te proizvodi za njegu lica i tijela.
Sekundarna mikroplastika nastaje raspadanjem, odnosno razgradnjom većih komada plastike kao što su vrećice, boce i ribarske mreže. Ona čini od 69 do 81 posto mikroplastike u morima.
Source: IOF
